Berlin, kao i svaka druga metropola ima svoja događanja vikendom. Tada se uobičajena vreva nekako sva nakupi na mjestu događanja, ili se to možda samo tako čini. Dogovarajući još u Zagrebu da kamerom opskurom snimim Branka dok slika i tako zabilježim nastajanje slike odredili smo motiv, mjesto u Berlinu. Brandenburška vrata. To je za Berlin ono što je Ajfelov toranj za Pariz, atomium za Brussel, kip slobode za New York, ... ali ipak je to nešto drugo. Nakon što sam u rashlađenoj tamnoj komori Tachelesa „navio“ kameru opskuru, a Branko još jednom provjerio sve pripremljeno za slikanje, krenuli smo prema Brandenburškim vratima. Putem smo razgovarali što će „uhvatiti“ kamera opskura. Snimat ću te barem pola sata, rekao sam, ali znajući te kako slikaš, ne vjerujem da će na snimci ostati išta od tvog lika. Tvoje prve poteze na slici koju ćeš slikati kamera će najduže snimati pa će oni biti najbolje zabilježeni. Sve što budeš slikao kasnije, bliže kraju ekspozicije, kraće će se snimati pa će svi tvoji kasniji potezi na snimci biti sve bljeđi. Stigli smo na odredište. Branko je rutinski odabrao mjesto i postavio štafelaj, a ja sam kameru položio na pločnik tako da „hvata“ i štafelaj i motiv koji će Branko slikati, Brandenburška vrata. Opkoračio sam kutiju da je zaštitim tokom snimanja od nehotičnih udaraca (i pomaka) u vrevi prolaznika, a Branko je oko štafelaja razmjestio pribor. U 16:28 počelo je slikanje. Branko je brzo uhvatio motiv, i Brandenburška su vrata „sjela“ na štafelaj. Radio je brzo, širokim potezima razmahujući rukama kao da tjera neke nametnike. Primicao se štafelaju i odmicao od njega. Neki prolaznici su zastajkivali neko vrijeme, gledali umjetnika kako radi, a neki su samo prolazili. U vrevi su se pojavili i neki neobični prolaznici sa psima. Vodeći ih na kratkim povodcima i dijeleći ostalim prolaznicima letke, neki su nosili i transparente. Tik pored mene prošao je mladić u crnoj kožnoj motorističkoj jakni vodeći bul terijera na štapu, a na licu je imao pseću brnjicu. Bilo je 16:40 kada je svuda uokolo bilo vjerojatno više od 50 ljudi sa psima. Oko Branka i njegova štafelaja vrzmalo se 5-6 pasa sa svojim gazdama ili gazdaricama, a prema meni se kretao par kojeg je vodio foksterijer sa čitavom glavom u krletki. Svo vrijeme, opkoračivši kameru opskuru, strepio sam da je tko slučajno ne pomakne, a sada ovo dvoje sa svojim psom ide ravno na mene. Ipak stali su. Na samo par koraka od mene, točno između kamere i štafelaja. Okrenuli su se prema Branku da ga gledaju iz daljine kako slika, a njihov pas je sjeo na pločnik pored njih. Onako, u krletci za ptice zapakirane glave bio je zapanjujuće spokojan. Koliko dugo kane tu stajati, pitao sam se. Žena je iz torbice izvadila kutiju cigareta. Zapalili su. Neće se valjda micati s mjesta dok ne popuše, pomislio sam. Pas se ustao i njuškajući asfalt krenuo prema meni. Stao je pola koraka od kutije i podigao glavu zureći u mene iz krletke. U tom se času i žena okrenula i naši se pogledi sretoše. Dali je vaš pas možda pojeo papigicu koja je bila u krletci, zapitao sam ženu. Nasmijala se, sagnula prema psu i potapšala ga po bedru. Iz razgovora koji smo zapodjenuli saznao sam da je u toku prosvijed vlasnika pasa koji prema odluci gradske uprave moraju nositi brnjice dok su u javnosti. Budući da sam ja svo vrijeme razgovora stajao raskoračen nad kutijom i povremeno pogledavao na sat, ljudi su me upitali za razlog pa je razgovor ponovo skrenuo na temu kamere opskure. Izgledalo im je čudno da ne rastjerujem ljude ispred kamere dok snimam kolegu kako slika, a još čudnije kada sam im rekao da se od svih tih ljudi i pasa na slici koju snimam neće vidjeti baš ništa. Dok smo razgovarali kraj Branka je zastala djevojka u čudnom vozilu na pedale koje je blještalo obasjano suncem, ali nije stajala duže od 5 minuta. No to bi ipak moglo ostati zabilježeno na snimci. Čvrsto opkorakčivši kameru svako malo sam osjetio podrhtavanje pločnika, a moji su mi sugovornici objasnili da su to vibracije U-Bahna. Baš me zanima dali će i to snimiti vaša kamera, rekla je žena u 16:56 kada sam vraćao poklopac preko rupe u kutiji. Podigao sam je sa pločnika i držeći je po miškom pozdravio mladi par, a njihovog psa nisam mogao pogladiti po glavi jer mu je još uvijek bila u krletki za ptice. Eto i to smo napravili, rekao sam Branku kada sam kroz vrevu koja nije jenjavala došao do njega. Idemo sad to razviti da vidimo što imamo.