teško ih je uhvatiti i nalijepiti na papir.

ne smijem tugovati... niti suze liti... ne smijem..

upoznala sam je još u vrtiću... imale smo 5 god... sjećam se... obadvije smo bile brbljave, uvijek vesele...

dvije smo godine išle zajedno u vrtić i vraćale se kući. to su bile najljepše godine djetinjstva, bez briga i obveza. s njom sam se igrala, družila... njoj sam otkrila svoje tajne - svoju prvu ljubav -, svoje radosti i brige, ono što me muči...

proljeće. 1999. pošta. auto. bummm!

jedna je nesreća prekinula naše zajedničke snove. ostale su samo uspomene. išla je s djedom raznijeti poštu kad ju je pogazio auto. pala je u tešku komu iz koje se nikad nije probudila…nitko nije znao da će ta pomoć biti kraj njezinog stvarnog života. njezin osmijeh nisam već vidjela jedno desetljeće...

udarac kojeg sam i ja osjetila na svojoj koži. izgubila sam jednu voljenu osobu. osobu koju sam smatrala svojom prvom najboljom prijateljicom. i sad.. u jednom trenutku nestane sve...

10 se godina borila za svoj mali i vrijedni život, ali... njezino srce nije izdržalo. prestalo je kucati.

prošli podedjeljak kad sam se vratila kući sa fakulteta, odmah sam sjela i počela grijati stolicu, držala prvi put u ruci statistiku, uporno učila jer smo sljedeći dan pisali test. dok sam učila mama je došla k meni i rekla - ako završim, neka joj se javim jer mi hoće nešto reći. bilo je već kasno, 22:30. išla sam u kuhinju napuniti svoj želudac, usput sam se javila mami. dok sam si pravila neki sendvič, došla je mama i natočila si jednu čašu vodom... i onda... sasvim neočekivano okrenula se i rekla mi: "umrla je djevojčica." odmah sam shvatila - umrla je moja draga prijateljica iz vrtića.

pokop je bio u utorak. nisam mogla otići. planiram si da ću otići na groblje i ostaviti svoj plavi trag, ali nikako da si skupim snagu. sad mi je još teže.

"Tu blizu sam imao prijatelja,

(...)

Ipak dani idu i sedmice lete,

I prije nego se okreneš, godina je prošla.

I nikada se ne viđamo sa starim prijateljima,

Jer je život brza i strasna trka,

(...)

A sada smo zauzeti, umorni ljudi.

Umorni od igranja ove glupe igre,

Umorni od pokušaja da se probijemo.

"Sutra ću kažem! "nazvati Jima

I pokazat ću mu da mislim na njega."

Ali sutra dođe i ode,

a udaljenost između nas raste i raste.

Tu blizu, ipak miljama daleko,

"Evo vam telegram gospodine," "Jim je danas umro."

I to je ono što dobijemo i zaslužimo na kraju.

Tu blizu, nestao je prijatelj.

Ne zaboravi da uvijek kažeš ono što misliš.

Ako nekoga voliš, reci mu.

Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.

Posegni i reci nekome što ti znači.

Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme,

Možda će biti suviše kasno.

Iskoristi dan. Ne žali ni za čim.

I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje

I porodicu, jer su ti oni pomogli

Da postaneš ona osoba koja si danas."

r.i.p. ostat ćeš dijete među anđelima. više ne moraš patiti.

p.s. nisam imala priliku da Ti se pohvalim - postala sam studentica. studentica ekonomije. vidimo se u raju i jest ćemo kruh sa pekmezom. :)