Na sred glavne ulice Solothurna, blizu satnog tornja, gdje je najšira, smještena je fontana. Te sam večeri odlučio, to ću snimiti sutra. Kod brata u podrumu kuće koji je idealna tamna komora instalirao sam fotolaboratorij. Debela hladovina u kojoj mogu ugodno predahnuti od kolovoske zapare. Pripremio sam kameru za snimanje ali ovaj put i sebe. Pored kartonske kutije ponio sam sobom običan fotoaparat i blok za skiciranje. Sve snimke do sada napravio sam bez izmjere svjetla no ovaj ću put utvrditi i tehničke karakteristike kamere. Znam što kamera „hvata“ iz njenih proporcija, ali ne znam točno njenu propusnost svjetla. Došavši ujutro u grad razgledavao sam ga do podneva, a poslije podne sam se uputio na odabrano mjesto. Uobičajena subotnja vreva u pješačkoj zoni, ali nema buke. Rekao bih tišina. Ljudi razgovaraju tiho, a glazba iz samo nekih lokala je tek nenametljiva zvučna kulisa. Lagani povjetarac leluja zastavama na pročeljima kuća. U čitavoj glavnoj ulici pred samo dva lokala su stolovi na terasi za goste. Jedna terasa je sučelice fontani. Sjedam za stol koji joj je najbliže i spuštam kameru na granitnim kockama opločenu ulicu. Tek što sam sjeo iz lokala je došla djevojka po narudžbu. Naručujem piće, a onda se okrenem prema fontani i otvorim blok za skiciranje u krilu. Započeo sam crtež kada je djevojka donijela naručeno i dok je stavljala piće na stol preko ramena je zavirila na još prazan list papira u mom krilu. Kutiju pored stola nije ni primijetila. Uostalom većina gostiju na terasi, na koju su sjeli predahnuti nakon subotnje kupovine odložili su na isti način pored stolova razne kutije ili vrećice sa kupljenim stvarima. U 16:40 skinuo sam poklopac sa rupe na mojoj kutiji koja je u usporedbi sa kutijama kraj ostalih stolova izgledala prilično jadno. Ipak je moja kutija već skoro dva tjedna na cesti, a sve ostale su netom izašle iz trgovina. Gradio sam polako crtež motiva iz sjedeće vizure onako kako sam pretpostavljao da ga „vidi“ kamera i pijuckao. Fotoaparatom sam „uzeo“ svjetlosne vrijednosti motiva i zapisao ih na crtežu. Poneki prolaznik diskretno bi zagledao crtež koji je nastajao u mom krilu dok bi drugi samo prolazili ne primjećujući ništa, a kutiju pogotovo. To je pravi način slikanja kamerom opskurom, zaključio sam u sebi. Ovako je kamera (mada poprilično velika) potpuno neprimjetljiva jer pažnju prolaznika eventualno privuče crtež koji nastaje, ali to nije neuobičajen prizor. Opuštenog građenjem crteža prenula me pitanjem djevojka koja je posluživala goste, želi li gospodin platiti ili naručiti još nešto. Zaokupljen crtanjem nisam ni primijetio da sam pijuckajući, razinu pića u čaši spustio do dna. Naručio sam još jednom isto i nastavio crtati. Djevojka je čašu sa stola stavila na pladanj, a onda je pomnije zavirila u crtež dok je još malo „pospremala“ stol. Otišla je bez riječi no brzo se vratila i dok je stavljala piće na stol upitala, dali ste vi umjetnik. Ne znam, odgovorio sam. To možete reći vi ili netko drugi jer ako su neki ljudi umjetnici onda su to samo za druge, a sami za sebe to ne mogu reći. Vi ste sigurno umjetnik, rekla je više za sebe, a na moj pogled uzvratila je smiješak i otišla dalje posluživati goste. Pročelje crkve na kraju ulice blještalo je obasjano suncem, a na pročelja pod strehama kuća padao je dubok hlad. Taj veliki raspon osvijetljenosti motiva ponukao me da izvadim kalkulator i računski utvrdim odnose provjeravajući na satu proteklo vrijeme snimanja. Djevojka je baš posluživala goste za susjednim stolom i vidjevši me da računam kalkulatorom reče mi, to je ukupno 4,8 franaka. Kod mene to iznosi 5 franaka, odgovorih. Stojeći uz mene uzela je čašu i odložila je na pladanj koji je položila na stol do crteža. Promatrala ga je pažljivo i tad primijetila brojke ispisane na crtežu. Što znače ti brojevi, pitala je. To su veličine osvjetljenja, rekao sam pružajući joj kovanicu od 5 franaka. Računali ste svjetlo, pitala je dok je naplaćivala račun i dalje gledajući crtež. Ovo je samo kroki motiva koji snimam već 40 minuta, rekoh pogledavši sat. Mala skica vedute koju bilježi ta kutija pored stola, to je kamera opskura, objasnih. Tek tad je uzimajući pladanj sa stola pogledala kutiju koju do tad uopće nije primijetila. Stajala je bez riječi dok sam se prignuo kutiji, još jednom pogledao na sat i u 17:25 spustio poklopac preko rupe kroz koju je u kameru opskuru ušla još jedna slika.