Prije nekoliko godine upoznao sam jednog gospodina. Sjedio je u svom kutu, tamne sobe svoga velikog stana. Soba je bila prepuna lijepih slika, velikih meštra hrvatskog slikarstva. Divio sam se tim radovima i slikama.

No, onaj najdraži dio sobe bio je u zraku, u sobi se osjetio miris finih cigara Cohiba. Taj mali čovjek sa dobrim očima zvao se Gradimir. Bio je veliki šarmer, pun života i u svojoj 74. godini! Strastveno je uživao u cigarama, kao i u dalmatinskom vinu, koje je pio u maksimirskom stanu.

Došao je u Zagreba, trbuhom za kruhom, no u najtežim trenucima nije gubio vjeru da život uvijek daje više. Upoznao je djevojku u splitskoj gimanziji, kažu da je to bila ljubav na prvi pogled. No, danas je ta njegova ljubav života (Đurđica) slijepa. Premda do ušiju zaljubljena i danas u tog gospodina sa cigarom, Gradimira! Kao mladi dečko sa studija prava, rekao joj je, da kada bi umro, umro bi joj u zagrljaju sa smješkom.

Našao sam se u toj priči kako bih im pričuvao psa, dok je on riješavao zdravstene obaveze i tešku operaciju na mozgu. Šetajući psa ljepim Makismirom, razmišljao sam o tim ljudima i njihovoj mladosti. Ona je bila sljepa pa nije mogal šetati psa, a ja bih si tako zaradio džeparac za studentske dane. Poslije šetnje, sjeo bih i razgovarao sa njima.Volio sam slušati stare ljude, te razmišljati o životu. Htio sam što više učiti uz njih. On je bio gospodin sa divnim manirima, koji je čitao i nikada si nije dozovolio da ispadne neznalica. Čak je svoje vršnjake po kvartu kudio, kako se previše opuštaju ili zapuštaju i neuredno ili neuglađeno dolaze u dućan. Nije volio prljavce i neuredne osobe. Smatrao ih je ljenima i parazitima. Govorio je kako se nikada u životu nesmijemo opustiti i predati. To me je jako motiviralo kod njega, volio sam njegov glas. Podsjećao me na mog djeda. Tako star i prepun energije, njoj sljepoj bi pomagao u kuhinji, svakodnevno joj donosio "špreceraj", te ju često ljubio, a ona bi svojim izrazima lica dala do znanja kao da ju je prvi puta poljubio.

Nedugo nakon Gradimir se oporavio od operacije. Rekao mi je da dođem do njega tek za pola godine. Držao sam se naše riječi! Došao sam, no ovaj puta samo sa jednom čokoladom. Kao da sam znao da njega neće biti u njegovom kutu sobe. Nedostajao je i miris cigare. Nažalost predpostavio sam što se dogodilo!

Srce mi je počelo jače udarati, kao da sam se izgubio na trenutak. Počeo plakati. Njegova žena me zagrlila.

Gradimir je umro!

Pitao sam je kako? Ona je rekla: "Umor je onako kako je živio... a i kako se zvao... Gradimir!". Nastavila je: Tu večer me je čvrsto zagrlio, kao nikada, nasmijao se i otišao!

Godina dana je prošla od kako nema Gradimira. Danas me nazvala njegova žena, nacrtao sam baš sliku za nju. Sliku koja me podsjeti na moga prijatelja, gospodina!