Zivot je more, pucina crna,

po kojoj tonu mnogi sto brode.

Nije mi srce plasljiva srna.

Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.

Oseka srece, a tuge plima.

Siba me nebo bicem oluje,

al' jos se ne dam i jos me ima.

U jutra rana plase me senke

minulih dana.

Secanja mutna kao u lazi,

kao u snu...

Ipak se borim, ipak se nadam,

sve manje letim, sve vise padam,

i sve su jace ruke sto me vuku dnu...

Mozda ce zena svilenog bedra,

koja me zove i pruza ruke,

uliti vetar u moja jedra,

do nove zene do nove luke.

Zivot je more...(Đ.B.)